<body>
2people ; 1life
Today. Tomorrow. Forever. ¦
17.09.2015.

nikome ni reč :)

Malu vječnost nisam pisala. Od svog rođendana. Mnogo toga je isto. Mnogo toga se promjenilo. Nas dvoje smo još uvijek isti. Onoliko koliko su okolnosti dozvolile da ostanemo isti. Ljubav je mnogo veća nego prije. A mi ? Kad vratim samo pola godine film, rekla bih da smo sad mnogo zreliji. On je nekako uvijek bio zreliji, odlučniji. Ja nekako vjerujem da sam uz njega odrasla. Postala jača, zrelija. Otkako nisam pisala svega se desilo. Išli smo na odmor 4. dana u junu. Još uvijek nije bila počela sezona u Hrvatskoj pa smo maltene bili sami na plaži. Uživali smo svim svojim bićem. Obišli smo pola Hrvatske. Zaostrog, Tučepi, Drvenik, Makarska, Brela itd. Sreća je držati ga za ruku cijelim putem u autu. Sreća je jer ne moramo dvije riječi progovoriti od Brela do Mostara al znam šta misli i koliko uživa što smo tu. Zajedno. Volim naš način života. U srijedu ujutro smo se odlučili da ćemo na more u četvrtak naveče. Ponijeli samo ono osnovno i krenuli. Volim jer sam ga imala ta 4 dana samo za sebe. Nije bilo posla ni obaveza.

Proslavili smo, Bogu hvala, treću godišnjicu braka. Neću ni da pišem koliko sam sretna što u svijetu kakvom živimo, znam da imam nekog takvog pored sebe. Nekog ko mi ukazuje na moje greške, nekog ko me poljubi u čelo za svaku lijepu učinjenu stvar. Nekog ko me voli bezuslovno.
Mogu reći da od svih godina predhodnih, ova je nekako bila ispunjena. Toliko se toga dešavalo, prolazilo pored nas da nismo ni svjesni. Samo neka nam sve ovakve budu. Ispunjene srećom i poštovanjem.

Posao fotografa hvala Bogu mu ide super. Ponosim se svaki put kad napravi bolju sliku nego na predhodnom shootingu.

Svađamo se. Prepiremo. Ljutimo za sitnicu. ali trajemo. Poslije svake svađe znam da se volimo još više. Ponosim se jer je baš moj muž. Držim ga za ruku i volim više od svega.

Jednostavno, sve što mi bude, nek mi bude s njim.


Stariji postovi